Edward Bach rodio se 24. rujna 1886. godine u Moseleyu, selu utonulom u zelena polja Walesa. Znatiželjan i sklon razmišlanju, mali je Edward volio zaroniti u osamu da bi promatrao prirodu koja ga je okruživala, volio je razmišljati i osluškivati misteriozni huk drveća, cvijeća i potoka koji i danas protječu njegovim krajem. Volio je slušati te zvukove koji su mu govorili o ravnoteži, spokoju i ljepoti.
Odluku da postane liječnik, da se bavi ljudskim patnjama, donio je vrlo rano. Studirao je na Sveučilištu u Birminghamu, gdje je i diplomirao 1912. godine te odmah otvara privatnu praksu u Londonu. Prve godine rada bile su obilježene golemim entuzijazmom i željom, koja ga nikada nije napustila, da ide dalje i više, da pronađe nove puteve. Znatiželjno dijete izrastalo je u odraslog čovjeka koji je nastavio promatrati svijet i postavljati si tisuću pitanja, ne gubeći volju ni kada nebi nalazio odgovore.
Madi je liječnik mislio da je tradicionalna medicina previše “mehanička”, da nije u stanju razmotriti ljudsko biće u cijelini, niti poštovati njegovu specifičnost. Čovjek nije stroj, nema mehanizam koji je dovoljno samo podmazati ili mu zamijeniti kakav dotrajali zupčanik – čovjek je kompleksno biće kojemu um i tijelo ne mogu biti razdvojeni, u kojem i najsitniji dio utječe na sve ostale dijelove. Svaki čovjek ima svoju priču, emocije, osjećaje, snove i potrebe koje se ne mogu ignorirati. Pa ipak, pažnja njegovih kolega i akademskog svijeta bila je uvijek i samo usmjerena na bolest.
Za Bacha nije bilo sumnje – ljudsko biće treba liječiti kao složenu cjelinu. Nije dovoljno zadovoljiti se uklanjanjem simptoma. Nakon godinu dana stažiranja na odjelu kirurgije Sveučilišne klinike u Londonu, mladi Bach počinje se baviti imunologijom. Ta su ga proučavanja dovela do otkrića da u želucu nekih kroničnih bolesnika egzistira bakterija koje nema u želucu zdrave osobe. Rezultat toga istraživanja bilo je cjepivo koje je davalo odlične rezultate.
Budući da je bio potpuno zaokupljen svojim istraživanjima, Bach se malo brinuo o vlastitom zdravlju. To se može činiti nelogičnim, ali nije rijedak slučaj, ako promatramo živote značajnjih ljudi, da se kod njih otkriju pogreške koje su kasnije shvatili i ispravili. Možda je upravo ta sposobnost da griješe i uče na vlastitim pogreškama ono što ih čini zaista “velikima”.
U srpnju 1917. godine, nakon razdoblja u kojem se zbog tragedije I. svjetskog rata radilo u otežanim uvjetima Edward Bach bio je hitno operiran. Dijagnoza je bila zastrašujuća; liječnici su mu dali tri mjeseca života zbog tumora koji se već proširio. Suočen sa smrću, Bach je reagirao kao i svaki drugi čovjek, upao je u duboko depresiju iz koje se izvukao zahvaljujući neslućenoj energiji. Kako je uskoro trebao umrijeti, nije imao vremena za gubljenje; toliko toga je još trebalo učiniti, proučiti, provjeriti pokusima.
Bacio se svim silama na posao. Prošlo je tri, četri, pet mjeseci. Kolege su ga zaprepašteno promatrali. Ne samo da je još bio živ, nego su kliničke analize nesumnjivo pokazivale da je njegova bolest stagnirala. Bach je shvatio, na osobnom primjeru, da energija koju stvara velika strast ima snagu da pobijedi svaku bolest. Tako je nešto što je sličilo tragediji, postalo polazište za nova, fundamentalna istraživanja, koja su, nekoliko godina kasnije, dovela do pronalaska njegovih “lijekova” – sada već čuvenog Bachovog cvijeća, koje, svako za sebe, svojom specifičnošću uspijeva obnoviti energiju tijela i uma.
Njegova intuicija, ipak, još nije uspijevala pronaći put do sistematizacije njegovih pronalazaka u kliničkoj praksi. Temeljito je proučavao učenje Samuela Hahnemanna, jednog od utemeljitelja homeopatije, kroz njegovo djelo “Organon”. Hahnemann je, poput Bacha, smatrao da je pacijent kao osoba mnogo važniji od bolesti, nije koristio cjepiva i liječio je travama, biljem, metalima, čak i otrovima, u malim količinama.
Zahvaljujći homeopatiji, Bach je uspio sistematizirati svoja saznanja, i zajedno sa svojim kolegom Patersonom, pripremiti nova cjepiva, nazvana “nozidi”, koja i danas imaju široku primjenu u homeopatiji, prvenstveno u liječenju nekih kroničnih bolesti.
Nastavljajući ova proučavanja, podijelio je bakterije odgovorne za te bolesti u sedam skupina i ostavši vjeran izvornoj ideji da čovjek, pacijent, mora biti stavljen u središte istraživanja, počeo je proučavati zajednička obilježja ljudi kojima je bilo potrebno isto cjepivo. To je rezultiralo podjelom na sedam različitih psiholoških profila. Bach se tada počeo pitati nije li možda karakter, odnosno duševno stanje, to što izaziva bolest. Ovakava teza – revolucionarna za ono vrijeme – bila je osnova za nastavak njegova istraživanja, koja su vjerojatno dovela do pronalaska začuđujućih “lijekova”. Stoga je odlučio napustiti svoju ordinaciju u Londonu i potpuno se posvetiti istraživanju nove metode liječenja, potupno usredotočene na proučavanje ljudske duše.
Godine 1929. vraća se u Wales, u svoje voljeno selo. Njegova cjepiva “nozodi” su usavršena; bila su učinkovita, ali ne kod svih pacijenata i ponekad se događalo da bolest nazaduje, ali i da nakon određenog vremena ponovno uzme maha. Uz to “nozodi” se i dalje proizvode kao i sva bakterijska cjepiva. Tjekom svojih dugih putovanja kroz prirodu, Bach je skupio i identificirao prva dva lijeka – majmunski cvijet i nedirak. S tim cvijećem sparavio je nova cjepiva “nozodi”. U odabiru pacijenata na kojima će primjeniti taj novi način liječenja, vođen intuicijom, tražio je sličnosti između biljaka i psihološkog profila pacijenata.
Majmunski cvijet (krabuljača), cvijet koji se čini nježnim i krhkim, bio je djelotvoran kod pacijenata koji su iskazivali nemir, male strahove, a nedirak – “impulzivni cvijet”, koji svoje sjeme izbacuje daleko od sebe, preporučivao je nervoznim pacijentima, koji su stalno u žurbi. Rezultati koje je postigao odmah su bili zadovoljavajući. Put je bio trasiran. U idućem razdoblju, do 1932. godine, provodio je sate i dane u studioznom istraživanju biljaka iz svojega djetinstva; u želji da “shvati” cvijeće, analizirao je sve njegove aspekte i karakteristike. Tako je stigao do identifikacije prvih dvnaest “iscjelitelja”, vezanih za dvanaest negativnih stanja, koje je potrebno uravnotežiti da bi se dostiglo stanje realnog, kompleksnog zdravlja, uključujući i tijelo i dušu.
Metoda je bila učinkovita, ali opet ne kod svih. Edward Bach odlučio je produbiti svoja znanja o ljudskoj duši ispitujući tisuće njezinih nijansa koje svakog čovjeka čine različitim od ostalih. Utvrdio je osnovne negativne emocije: strah, užas, panika; mentalni stavovi koji donose mučenja i promišljanja; neodlučnost, nezainteresiranost i dosada, koje dovode do toga da se život više ne voli; utučenost, obeshrabrenost, slabost, nedostatak samopoštovanja i vjere u svoje mogućnosti; nestrpljnje, usamljenost; entuzijazam bez pravila i granica… sve te osjećaje trebalo je dalje analizirati. Strah, na primjer, može biti zasnovan na nečem određenom, kao što je smrt ili bolest; ali može biti i neosnovan i nedefiniran.
Bach je svoja istraživanja zaključio 1935. godine identifikacijom 38 lijekova. Oni i danas predstavljaju osnovnu strukturu liječenja po njegovoj metodi. Istodobno, trudio se popularizirati svoja otkrića. Tražio je način da podučava i svoje kolege, što mu je stvorilo velike probleme kod predstavnika konzervativne struje među medicinarima. Možda je zbog toga zahtijevao da ga više ne smatraju liječnikom nego samo travarom.
Umro je u snu, 27 studenog 1936. godine, u svojoj kući u Mount Vernonu gdje se i danas nalazi Bachov centar. Prošlo je dakle devetnaest godina od dijagnoze koje mu je postavila službena medicina i koja mu je predviđala tri mjeseca života.
Edward Bach nam je ostavio metodu koja se i poslije šezdeset godina usavršava i razvija, kao i tri knjige: “Izliječi se sam”, “Dvanaest iscjelitelja i drugi lijekovi” i “Oslobodi se”, koje nam i danas osvjetljavaju i objašnjavaju naše živote.