Godine 1925 ruski inženjer Georges Lakhovsky napisao je knjigu “The Secret of Life” (“Tajna života”) u kojoj tvrdi da svako živo biće emitira neko zračenje (elektro-magnetne signale) te da je jezgra svake stanice svojevrsna antena jer ima sposobnost odašiljati i primati te signale.
Gustav Stromberg 1936. u knjizi “The Soul of the Universe” (“Duša univerzuma”) iznosi tvrdnju da je strukturi svakog organizma pridružen cijeli sistem sitnih nematerijalnih valova i polja.
Profesor Harold S. Burr sa medicinskog odjela Sveučilišta Yale završio je godine 1972. opsežno istraživanje (u koje su bili uključeni brojni biolozi, znanstvenici i američka vojska). Njegov je zaključak da “sve žive organizme okružuje kompleksno elektromagnetsko polje.”
Profesor Fritz-Albert Popp, dopredsjednik Međunarodnog instituta za biofiziku otkrio je sedamdesetih godina prošlog stoljeća da žive stanice emitiraju sitne količine svijetlosti koju je nazvao “biofotoni”. Na temelju eksperimentalnih dokaza pokazao je da je izvor tih biofotona molekula DNA u jezgri stanice te je zaključio da su upravo ti biofotoni odgovorni za izazivanje biokemijskih procesa u stanici.
Također sedamdesetih godina dr. Franz Morell i ing. Eric Rasche napravili su prvi biorezonantni instrument – MORA. Od tada proizvedeno je i usavršavano nekoliko biorezonantnih aparata koji se temelje na istim principima, ali se kao najdjelotvorniji pokazao onaj Regumedov.